Foto

Mujo je dobio kamp kućicu, slušni aparat, zubnu protezu, poziv davno izgubljenog brata…

Bio je tek pulska atrakcija. Starca prekrivenog golubovima svi su znali – po viđenju. Ali, rijetko je ko zastao kako bi ga upoznao. Sve dok to nije učinila 17-godišnja Marina. Poklonila mu je kišobran, pa jaknu, pa se zainteresovala za uslove u kojima živi ovaj starac.

Njegov je dom bila drvena baraka, ako se nekoliko naslaganih dasaka uopšte tako može nazvati. Zavukao bi se tako Said, ili kako ga zovu Mujo, pod te daske, a grijale bi ga tek mačke koje bi se sklupčale kraj njega. Ta je scena bila okidač za lavinu dobrih djela, piše “Dnevnik“..

Mjesec dana poslije: Mujo ima zubnu protezu, slušne aparatiće, kućicu…a primio je i jedan neočekivani poziv. Iz inostranstva mu se javio davno izgubljeni brat!


Starac, sam na kraju grada, u uslovima koji nisu dostojni ljudskog bića dirnuo je mnoga srca.

Puljanin Damir Iskrić poklonio mu je novi krov nad glavom, jer kaže, znao je da će ova kamp kućica gospodinu Saidu biti potrebnija.

Prije ga u gradu nije primijetio, ali kada je u tv emisiji “Provjereno” čuo za njegovu priču, ostao je potresen i nije mogao ne pomoći.


“Za naše vrijeme mislim da trebamo svi imati topli dom i tako sam došao na ideju da mu dam, meni to ne treba bilo mi viška, a njemu je dobro došlo”, rekao je Damir.

Puno bolje od onoga što je imao. Krov kroz koji ne padaju kiša i snijeg, dom kroz koji ne fijuče vjetar. Nije se tome nadao, nije ni pomišljao na takav scenario.

“Zahvaljujem puno, bilo ko da je, do kraja, moje smrti, neću zaboraviti nikada u životu. Ne želim da se zaboravi nikad. Što kaže jedna riječ ova ruka ovu ruku pere. Ljudi sa ljudima”, kaže Said.

Prije nego što se preseli u novi dom, staru baraku, u koju je godinama skupljao dijelove svoga života, potrebno je očistiti, preseliti uspomene, a potom i srušiti. Ali, zbog Marine, Said više ni u čemu nije sam. 17-godišnjakinja koja je pokrenula cijelu zemlju, više svom prijatelju ne okreće leđa.

“Svjestan je da mu je ovo prljavo, mokro, puno vlage, bubica i da treba sve baciti”, govori Marina dok mu pomaže raščistiti baraku. Stari pokrivači više mu neće trebati, ali postoje stvari od kojih se ne želi odvojiti.

Njegova vesela priroda olakšava težak posao. Pomoći su mu odlučili i iz humanitarne udruge “Naš san njihov osmijeh”. Uključili su se svi uzrasti. Svaki su dan prolazili kraj njega, dok je on bio sa svojim golubovima. Scena koju je svako u Puli (Hrvatska) dobro znao. Svi su ga znali, ali rijetko ko poznavao.


Svoju novu kućicu Said ponosno pokazuje. Iako nije puno, njemu je sve.

“Super je, original, i imam mjesta za složit stvari i ne samo to, nego lijepo može, uredno sve. I kada dođe neko, mogu mu dati jesti i piti, prije nije bilo, gdje ćeš tamo”, kaže on.

Priča o tome kako Said živi, stigla je i do Njemačke i njegovog izgubljenog brata Akifa. Nisu se vidjeli više od 20 godina, a Akif je bio uvjeren da Said više nije živ. Kada smo ga nazvali rekao je da ga je vijest šokirala. Kaže da će ga posjetiti za dva mjeseca.

Zubna proteza i slušni aparat, kamp kućica, ali najviše ljudi koji ga posljednjih mjesec dana okružuju, ono je što Said nikada neće zaboraviti. I što je potvrdilo njegovu vjeru u dobre ljude. Dovoljan razlog da ostane nasmiješen.

Popularno

Na vrh