Ispovijesti

Žena iskreno: “Kako mi se život promijenio nakon smrti voljene osobe”

Postala sam sebična nakon što sam izgubila muža.

Mlada žena je za portal Young, Widowed & Dating napisala kako se borila s boli i tugom nakon što vrlo rano izgubila muža. Ova stranica je napravljena s namjerom da svi koji su našli u sličnoj situaciji podijele svoja iskustva kako bi ostali znali da nisu jedini te pomogli jedni drugima nositi se s tim teretom, piše “Ordinacija“.

MISLIM DA SAM PRESTALA BITI EMPATIČNA

Imate loš dan na poslu? Ph, barem vam muž nije umro.

Ne možete pronaći dadilju pa morate otkazati planove odlaska na koncert koji ste čekali cijelo ljeti? Budite zahvalni što vam muž nije mrtav.

Posvađali ste se mužem? Barem je još uvijek živ.

Stisni zube i pretrpi – to mi je postala mantra za svačiji problem.

Tuđi problemi se mladoj ženi nisu činili nimalo važni. Sve je postalo još jače kada se pridružila internetskoj grupi podrške za žene udovice.

To je bila epizoda “1000 načina kako umrijeti” bez kraja. Nakon što sam čitala svaki dan novu priču neke od udovica, moja tolerancija prema problemima ostalih ljudi bila je sve manja i manja.

Oh, šef vas ljuti? E pa jedna udovica u grupi je izgubila muža u nesreći koju je uzrokovao pijani vozač te je zbog dugova izbačena iz kuće. TO je problem.

Što osjećate nakon toga?

Nakon što izgubimo nekoga tek onda počinjemo shvaćati što je bitno u životu. To nije stres oko stvari koje će sutra biti nevažne. Nisu nebitne sitnice kojima se svakodnevno zamaramo. Svaka udovica će vam reći – trenutak treba cijeniti prije nego je gotov. Udovice, pogotovo one koje su neočekivano izgubile partnera, kao što sam ja, iz prve ruke znaju da sutra ne postoji uvijek. Mislite da imate vremena pomiriti se, otići na putovanje, popraviti odnos, reći ‘volim te’ još koji put…ali ne! U samo jednom treptaju vaš život je gotov. Mlada žena ističe da umjesto da je prihvatila psihologiju da se svaki dan broji, počela je mjeriti tuđe probleme sa svojim problemom i tada joj sve ostalo činilo nevažno.

Kako se sve promijenilo?

Usred trenutka kada sam jednoj osobi govorila kako njihov problem nije važan – shvatila sam! Nije li to isto razmišljanje koje sam imala u vezi prijatelja prije nego je počinio suicid. Bila sam mlada i nezainteresirana. On se žalio kako je usamljen. Nisam to razumjela. Ja sam osoba koja voli usamljenost, svoj prostor i tišinu daleko od ostalih. Usamljenost nije imala smisla. Smatrala sam da nema razloga biti depresivan. Ignorirala sam njegove osjećaje. Živjeli smo u studentskom naselju, okruženi stotinama ljudi. Pitala sam se kako bi mogao biti usamljen.

No, postoji razlika između odabira da smo sami i osjećaja usamljenosti

Do trenutka kada sam shvatila što se događa, bilo je kasno. Moj prijatelj se ubio. Kao osoba koja se oduvijek želi fokusirati na ono pozitivno u životu, zapravo činim loše misleći da je moja bol, i bol onih koji se nose sa gubitkom, nekakav standard za prosuđivanje jačine boli, tuge ili problema. Sada shvaćam da nemam pravo govoriti drugima da njihovi problemi nisu ozbiljni kao problemi udovice koja je pokopala muža s 21 godinom. Nemam pravo govoriti im da zamisle kakav bi im tek dan bio da ih netko nazove i kaže da je njihov partner, koji je tek sad izašao iz kuće, pronađen mrtav u parku.

Ne posjedujem svu tugu. Ne posjedujem svu bol. Ne posjedujem pravo da mogu procijeniti kako izgleda loš dan. Ja ne određujem što bi trebali biti važno drugim ljudima.

Nikada nisam bila osoba koja se previše žali – čak i prije nego sam izgubila muža – ali uvijek bi s prijateljima podijelila probleme i nesuglasice koje imam s mužem. No, budući da do toga trena nisam znala što je biti udovica i uvijek je bilo žena u tom stanju prije mene, koje su znale što znači izgubiti partnera. One znaju da su neke svađe nebitne i nepotrebne. One bi bile zahvalne da su im muževi još uvijek ovdje.

Sada sam ja jedna od njih.

Mlada žena je odlučila sve podsjećati na to kako je život lomljiv i kako je važno prihvatiti i cijeniti svaki dan. Kako svi trebamo biti zahvalni za sve dobro u našim životima i pustiti na miru one stvari koje su izvan naše kontrole.

Odlučila sam i poraditi na tome da bolje slušam druge ljude. Svačiji problem i pritužbe su jednako važni i treba ih poštovati. Ne smijem dopustiti da me moja tuga čini hladnom, nezainteresiranom osobom bez empatije. Svatko od nas treba potvrdu.

Moraju znati: Vidite li me? Čujete li me? Je li vam važno ono što govorim? Nakon što sam to shvatila, više ne uspoređujem svoj problem s tuđim mukama. Da, vidim vas. Da, čujem vas. Da, sve što kažete mi je važno.

Popularno

Na vrh